Kućanski poslovi i obveze za djecu
Prije nego nastavite čitati ovaj tekst, razmislite o svemu što već znate o dječjim obvezama. Trebaju li djeca obavljati neke kućanske poslove? U kojoj dobi početi? Što je s djecom različitog uzrasta? Kako braća i sestre različitog uzrasta mogu obavljati različite kućanske poslove.
Pogledajmo prvo koje to kućanske poslove djeca uopće mogu obavljati.
Kada početi?
Evo jedan primjer kada uvoditi kućanske poslove djeci. Ovo je dijete iz moje uske obitelji koje trenutno ima dvije godine. Kada je maleni imao svega nekoliko mjeseci, njegov bi ga tata uzeo u ruke, natovario si vreću s prljavom odjećom na leđa i zajedno su išli u podrum staviti veš na pranje. Kada je počeo puzati, zajedno s roditeljima je vadio namirnice koje donesu iz dućana. Spremanje igračaka, pranje prozora, kuhanje…sve odrađuje uz tatu i mamu.- Molim te, dokuči mi tu majicu da stavim u perilicu.
- Možeš li mi dodati vrećicu s tjesteninom?
- Donesi pelenu pa ćemo se presvući.
- Idemo spremiti igračke – molim te donesi onu crvenu kocku. Stavi ju unutra.
- Idemo nahraniti psa/macu/ribice. Ti pridrži zdjelicu dok ja istresem hranu.
- Molim te, pridrži jastuk dok ja zategnem plahtu na krevetu. Sad stavi jastuk na mjesto…
Kako dijete odrasta, neke aktivnosti počinje raditi samo. Tako u dobi od 3 godine i dalje sprema krevet uz pomoć roditelja, ali može samostalno spremiti knjigu nakon čitanja ili igračke prije spavanja.
Za mlađu je djecu karakteristično da imitiraju odrasle. Pokazano je i da je djeci bitnije KOGA "kopiraju", nego ŠTO (koju radnju)[1].
Iskoristite ovu fazu imitiranja!
Ukoliko dijete od dvije godine gleda roditelja kako pere prozor, vrlo vjerojatno će i ono htjeti
sudjelovati. Dok gleda kako stariji brat ili seka usisavaju, pokušat će ih imitirati. Ovo su prilike koje treba iskoristiti od najranijih dana. Istina, u početku će mrvica na podu ili hrane za kućnog ljubimca biti po cijelom stanu. Odjeća će biti nabacana u ormar, a prozori će biti prljaviji nego prije pranja. To ima veze s finom i grubom motorikom koja se još uvijek razvija. No, manja je šteta imati nesavršeno obavljane poslove, nego čekati da dijete odraste pa četverogodišnjaka krenuti nagovarati da sprema svoje igračke.Super, a što ako dijete od 6 godina ima brata ili seku od tri godine?
Kako uskladiti poslove koje obavljaju?
Evo jedan primjer iz bogatog iskustva obitelji s četvero djece:
Muž je danas sastavljao nekakve ormariće iz Ikee. Svi su se poslagali, svima daje da uzmu šarafe, da šarafe. Znači, uključujemo ih, ali nema to nikakve strukture.
Naravno, u obiteljima u kojima je raspon u dobi malo veći, problem je što ne možeš nikako osmisliti aktivnost u koju se svi podjednako mogu uključiti, s jednakim žarom i interesom, a često završi i sa svađom. Ali na to čovjek treba biti spreman. Kada malo dijete vidi da veliki nešto radi pa želi i ono, a ne može. Onda roditelj mora biti mudar i arbirtaran.
Također, ova iskusna mama naglašava:
Treba paziti da roditelj ne padne u oportunizam – kad prepoznaš u jednom djetetu da ono nešto bi, a drugo ne bi pa ti je lakše uvijek zadužiti ono koje bi nešto napravilo.
Ovaj neće, on ne bi. E, pa bi! Mora se naučiti da su svi ravnopravan dio obitelji. Dio obaveza da nam svima bude lijepo, pripada i tebi.
Sani, majka četvero djece
Evo još nekoliko ideja:
- Starije dijete može pripremati stol i tanjure, mlađe dijete može dodavati pribor.
- Starije dijete može samostalno usisavati, dok mlađe s malom metlicom pomete mrvice s poda.
- Oboje mogu roditeljima donositi namirnice iz vrećice iz dućana
- Svatko može spremati svoje knjige ili igračke na mjesto.
- Zajedno mogu hraniti kućnog ljubimca – mlađe drži posudicu, starije sipa hranu.
Za one koji vole planere, kalendare i rasporede, jedna ideja su ceduljice ili post-its u boji za svako dijete (npr. crvena za starije, zelena za mlađe).. Na ceduljice napisati (za mlađu djecu nacrtati) nekoliko kućanskih poslova u skladu s njihovim uzrastom. Zajedno možete izvlačiti ceduljice i zalijepiti ih kao podsjetnik na zid dječje sobe ili na neko drugo vidljivo mjesto. Može se napraviti i vizualni podsjetnik s prozorčićima – kada naprave svoj zadatak, zatvore prozorčić.
Naravno, važnu ulogu ima i mogućnost izbora. Djeca koja mogu odlučivati koje aktivnosti će i kada obavljati, češće naprave zadatak do kraja[2]. U ovom postu pročitaj više o važnosti izbora.
Izbor nije – hoćeš li spremiti igračke ili što bi ti sada spremio/la. Djeci trebaju jednostavni i konkretni izbori:
- Hoćeš li postaviti vilice ili žlice na stol?
- Hoćeš li spremiti Lego kockice prije ili poslije užine?
- Hoćeš li usisati sobu ili pomesti?
- Hoćeš li s bratom spremiti igračke ili ćeš sama spremiti knjige?
Primjer iz našeg iskustva:
Prije nekoliko tjedana smo bili na igranju kod prijatelja čije dijete je s E&P išlo u vrtić. E&P i prijatelj L imaju 7 godina, ali L ima i seku M od tri i pol. Nakon igranja, igračke su bile po cijeloj kući – od dnevnog boravka do dječje sobe. Kada je bilo vrijeme za spremanje, dogovor je bio da E&P&L spremaju lego kockice, a malena seka sprema drvene Kapla kocke. Nakon toga su E&M spremali autiće, a L&P bojice i papire na kojima su crtali. Malena je punila kutiju, a E ju je odnio u sobu. Dakle, svi su radili isti posao – spremali su igračke. No, postoji jedna razlika. Dok su E&P&L znali da je to njihova obaveza i dužnost nakon igranja, malena M je radila što i „veliki“ dečki. Za njezinu je dob karakteristično da imitira druge (radi isto što i brat i njegovi prijatelji), slijedi upute (tata i mama su rekli da treba spremiti Kapla kocke), a dečki su u fazi kada razumiju pojam dužnosti i obaveze te uzročno-posljedične veza (ako spremite igračke, možemo pojesti kolač).
Za kraj, razmislite o aktivnostima u kojima vaše dijete već može samostalno sudjelovati. U čemu još treba pomoć? Dozvoljavate li djetetu da napravi ono što može samo ili neke stvari radite umjesto nje/njega da bi išlo brže, s manje stresa ili da bi bilo urednije? Ako su djeca različite dobi, sudjeluju li podjednako u kućanskim poslovima (sukladno dobi)?
Zapamtite: Da bi svima u obitelji bilo lijepo, dio obaveza pripada svakom članu.
[1] Nielsen, M., & Blank, C. (2011). Imitation in young children: When who gets copied is more important than what gets copied. Developmental Psychology, 47(4), 1050–1053. https://doi.org/10.1037/a0023866
[2] Flowerday, E.; Schraw, G. Teacher Beliefs About Instructional Choice : A Phenomenological Study. // Journal of Educational Psychology 92, 4(2000), str. 634-645.