Zašto je povjerenje važno za razvijanje samokontrole?
Prije nego nastavite čitati, razmislite o tome što već znate o samokontroli? Mislite li da naše okruženje može utjecati na razinu samokontrole koju imamo? Ukoliko odrastaju u okruženju punom povjerenja, imaju li djeca više ili manje samokontrole? Ima li iskrenost veze sa samokontrolom?
Kada se govori o samokontroli, često se spominje tzv. Marshmallow test. Ukratko: dijete sjedi za stolom i ispred njega se stavi marshmallow uz obećanje – ako želiš, možeš pojesti odmah. Ali ako pričekaš 15 minuta, dobit ćeš još jedan i možeš pojesti dva.
Kasnije je utvrđeno da su djeca koja su uspjela izdržati 15 minuta ostvarivala puno bolji školski uspjeh, više ih je završilo fakultete i manje ih je razvilo ovisnost u odnosu na djecu koja su imala slabu samokontrolu i odmah pojela marshmallow.
Postavlja se pitanje zašto neka djeca mogu čekati 15 minuta,a druga ne. Jedan od razloga za slabu samokontrolu je – nepovjerenje u odrasle.
Kako su to istraživači utvrdili?
U jednoj su studiji (1) djeca imala likovni zadatak. U prostoriji gdje su trebali napraviti taj zadatak nalazile su se istrošene bojice. Tada im je jedna odrasla osoba ponudila da rade s tim bojicama ili da se strpe i pričekaju dok im donesu potpuno nove. Stvorene su dvije situacije:
- u prvoj se grupi djece odrasli vratio s novim bojicama. Ova je grupa iskusila povjerenje.
- u drugoj se grupi odrasli vratio praznih ruku s isprikom da nema novih bojica. Ova je grupa djece iskusila nepovjerenje.
Pokus su ponovili još jednom, ovaj put su djeci obećali naljepnice.
Nakon ove dvije situacije, istraživači su proveli marshmallow test i došli do zapanjujućih rezultata - djeca iz prve grupe su čekala i do četiri puta duže od djece iz druge grupe.
Od 14 djece iz prve grupe, 9 ih je čekalo punih 15 minuta. S druge strane, samo jedno dijete iz druge grupe je to uspjelo. Dakle, može se zaključiti da djeca razvijaju mehanizme samokontrole kada imaju povjerenje da će im se trud (u ovom slučaju čekanje) uistinu isplatiti.
Što to znači za roditelje?
Održavajte obećanja. Kada dijete iskusi da odrasli (učitelj, roditelj…) ne održi obećanje, pitaju se zašto bi se za nešto trudili, ako ionako ne dobiju nagradu. Recimo da školarcu kažete da ne može sada pogledati seriju, nego tek kad napiše zadaću i onda se predomislite i kažete da ipak ne može gledati seriju jer mora napraviti nešto drugo. Znači, dijete je odgodilo zadovoljstvo (gledanje serije), a na kraju ipak nije došlo do cilja. Naravno da sljedeći put neće imati razloga kontrolirati impuls ili odgađati zadovoljstvo. Dovoljno je svega nekoliko prekršenih obećanja da dijete zaključi kako nema smisla odgađati zadovoljstvo (kontrolirati impuls) i time se značajno otežava razvijanje samokontrole.
Za roditelje mlađe djece, možda je zanimljiv podatak da već dvogodišnjaci mogu polako razvijati ove mehanizme i neki uspiju odoljeti kolačiću kada znaju da ih čeka bolja nagrada. No, najveće promjene u sposobnostima samokontrole se ipak javljaju nešto kasnije, između 3. i 7. godine.
Za kraj, postavite si ova pitanja: Razumijem li važnost povjerenja za razvijanje samokontrole? Jesam li dosljedan/na? Ispunjavam li obećanja koja dam drugima i svom djetetu? Razvijam li sa svojim djetetom i drugima oko sebe odnos temeljen na povjerenju?
Zapamtite: da bismo pomogli djeci da razviju samokontrolu, trebamo ispunjavati svoja obećanja.
Osim stvaranja povjerenja i održavanja obećanja, samokontrola se razvija i na druge načine. U ovom postu pročitajte još nekoliko ideja i primjera.
(1) Kidd, C., Palmeri, H., Aslin, RN. (2013). Rational snacking: young children’s decision-making on the marshmallow task is moderated by beliefs about environmental reliability. Cognition. 126(1): 109-14.
