Što uče djeca koju nagovaramo da dijele igračke?

Prije nego nastavite čitati tekst, zamislite sljedeću situaciju:

Jan se igra s kamionom. Dolazi Igor i želi se igrati kamion. Uzima Janu igračku i počinje svađa.

Jan: Hej! To je moje!

Igor: Ja to trebam!!

Jan: Ja sam imao prvi! Ja se sad igram!

Igor: (plače) On ne želi dijeliti.

Janova mama govori Janu: Budi dobar. Rekli smo da moramo dijeliti igračke. Lijepo je kad dijelimo. On se još nije igrao s kamionom. Ako ne znaš dijeliti igračke, morat ću uzeti kamion.

Na kraju Igor dobije kamion. Jan se ljuti i plače.

Razmislite sada što su naučili Jan i Igor. Kakvu poruku šaljemo djeci kada ih potičemo da prekidaju svoju igru i dijele igračke jer je to, eto, lijepo.

Što uči Jan:

• Ljudi dobiju što žele ako to nasilno uzimaju.
• Ne mogu računati na svoju mamu.
• Moja igra je nevažna.
• Dijeljenje znači dati nešto što volim.
• Dijeljenje me čini ljutim i loše se osjećam.
• Neću dijeliti ako ne moram.

Što uči Igor:

• Dobit ću što želim ako cvilim i grabim.
• Ako nešto zahtijevam, to ću i dobiti.
• Ono što ja sad želim je važnije od onoga što drugi osjećaju.
• Ako sam glasan i uporan, drugi će popustiti.
• Odrasli će stati na moju stranu ako koristim riječ „dijeliti“.
• Trebam odrasle da bih dobio ono što želim.

Dijeljenje na zahtjev (nagovor roditelja) šteti objema stranama. Naravno, to ne znači da roditelj treba pustiti djecu da se potuku ili unište igru jedni drugima. Mlađa djeca trebaju više usmjeravanja i podrške roditelja kako bi razvijala vještine samokontrole. Ukoliko ih se od početka usmjerava na čekanje reda i poštivanje drugih, starija djeca će sve lakše ovake probleme rješavati samostalno, postepeno će razvijati mehanizme samokontrole koja će im pomoći u akademskom, ali i svim drugim područjima života. U ovim serijama postovima možete pročitati nešto više o:

- važnosti samokontrole za učenje 

- ulozi povjerenja i izvršavanja obećanja za razvijanje samokontrole

- igrama kojima možete poticati razvoj samokontrole.

Dakle, kada djecu učimo strpljenju i čekanju na red za igračku, pomažemo im razvijati samokontrolu. No, kako to raditi s malom djecom koja još ne razmišljaju racionalno?

Evo jedan primjer (preuzeto iz Shumaker, H. 2012) kako pomoći malom djetetu da postepeno uči o dijeljenju igračaka i razvija ove mehanizme. Naravno, što je dijete starije, više će razumjeti i biti će manje situacija u kojima roditelj mora uzimati igračku ili odnijeti dijete.

Zamislite sljedeću situaciju: Ivan i Daniel (obojica imaju 3 godine) žele isti avion. Ivan se igra, Daniel mu uzima avion.

Ivan: Hej!

Mama: Daniel, vidim da Ivan sad ima taj avion. On se igra. Ne mogu ti pustiti da mu uzimaš iz ruke. Možeš li mu sam vratiti ili trebaš moju pomoć? (Mama vraća igračku Ivanu). Idemo pitati Ivana je li završio. Ivane, jesi li gotov s avionom?

Ivan: Ne.

Mama: Hoćeš li reći Danielu kad završiš?

Ivan kima glavom. Daniel plače i opet uzima igračku.

Mama: Vidim da te to ljuti i da odmah želiš igračku. Teško je čekati.

Kad Ivan završi s igrom, možeš uzeti avion.

Mama pomaže Danielu da se makne i drži ga.  

Ne zaboravite: igra avionom može trajati još nekoliko sekundi ili sati prije nego Ivan završi i da Danielu igračku. Bitno je da dijete samo odlučuje kada je gotovo. Kada roditelj određuje koliko se dijete još može igrati (imaš još 5 minuta, onda daj avion Danielu), stavlja dodatni stres i zbunjuje dijete. Mlađa djeca još nemaju razvijen pojam vremena. Naravno, normalno je da se igra ponekad mora prekinuti (odlazak u vrtić, vrijeme večere..). Isto tako, sasvim su prirodne situacije i osjećaji kada bi roditelj najradije prekinuo svađu,  bacio igračku, rastavio djecu i izgalamio se na sve ukućane toliko glasno da i susjedi ostave igračke i sjede u miru. I normalno je da se to i dogodi. No, što češće uspijemo zadržati stvari pod kontrolom, dijete će imati bolji model ponašanja i lakše će razvijati ove vještine.

Za kraj razmislite o načinima na koje reagirate kada se djeca svađaju oko igračke. Potičete li dijete koje igra da prekida igru i dijeli ili drugo dijete usmjeravate da čeka svoj red?

Zapamtite: djeca koju se nagovara da prekidaju igru i dijele igračke dobivaju poruku kako dijeljenje zapravo nije lijepo jer uzrokuje loše osjećaje. S druge strane, kada ih se uči čekanju i komunikaciji s drugima, pomažemo im razviti mehanizme samokontrole koji će im koristiti kasnije u životu.

Više ideja i primjera koji pokazuju kako djecu ne treba nagovarati na dijeljenje pročitajte u:

Shumaker, H. (2012). It's OK Not to Share and Other Renegade Rules for Raising Competent and Compassionate Kids. TarcherPerigee/Penguin Group.